Priče iz prašnjavih ladica: Nema gužve za jazz zbivanja u ovom gradu

* priča napisana tamo negdje krajem 2008. godine… bila je to jedna, ajmo reći, u najmanju ruku jako čudna godina. (Danas sam je se sjetila. I godine, i priče. Pa odlučih priču podijeliti s vama.)

Rastegnut dan. U rastegnutom redu čekamo karte. Stari boem u jakni do koljena, i to poderanih džepova, gospodin u odijelu, neki raščupani par klinaca i ja. Nema gužve za jazz zbivanja u ovom gradu. Usput zvačem ostatke peciva, vrtim lijevim zglobom i pogledom skeniram zidove. Nezainteresirana. Samo naoko mirna.

„Dvije karte, molim“. Stari boem položi nekoliko novčanica na stol, iz male vrećice istrese kovanice. Djevojka koja prodaje karte nezainteresirano broji i lagano frkće nosom. Trlja desno oko, rasteže se lijeno, pokazuje zaobljeni trbuščić. 4.-5. mjesec, laički procijenjujem. Podiže pogled i malo glasnije kaže „Pa jedva da imate i za jednu kartu, gospodine“. On ne hini iznenađenje, niti odaje ikakvu emociju izrazom lica, gleda je direktno u oči dok promuklo kašlje. Pročisti nos i kaže „Znam. Nije ovaj grad za jazz zbivanja, ionako se neće prodati. Bolje da popunimo dvoranu“. Djevojka se mršti u nevjerici. Promeškolji se na stolici, prođe prstima kroz kosu i kaže „Ne mogu vam dati dvije karte po cijeni jedne. Gospodine, želite li samo jednu kartu?“ „Želim dvije. Imam za jednu. Na vama je.“ Ona, sad već lagano nervozna, ponovi „Ne mogu vam dati dvije karte po cijeni jedne.“ „Čuo sam vas, gospođice. No i vi ste mene čuli“. Vidno iznervirana, djevojka se podigne sa stolice i nalakti na pult. Približi lice, zagrize gornju usnu, pokaže lagano žute zube. Starac pali cigaretu. „Gospodine, ovdje je zabranjeno pušenje. Zar ne vidite znak? Piše vam.“, protisne ona. „Ovdje piše i da promičete kulturu. Pa ne vidim rezultate.“, otpuhne on, i dim, i riječi. „Gospodine, zadržavate red. Molim vas, hoćete li jednu kartu ili ne?“, umorno kaže ona. Nosnicama lovi ostatke dima. Očajnički želi cigaretu. Već 9 dana ne puši. Tu i tamo još smota joint. I s tim treba prestati. Zna da nije dobro. Ali što joj preostaje u kasne sate u malom potkrovlju stana u Mesničkoj. Igora nema već 3 mjeseca. Prije no što je nestao, našao joj je ovaj posao blagajnice. Baka mu je umrla pred jedno mjesec i pol. Martin ju tjera iz stana van. Kaže da je njegov. Nataša joj prijeti telefonom i porukama, kaže da je stan njen. Baka je stan ostavila Igoru. Tako je uvijek on govorio. Njega sad nema. Ona nema kuda. Majka tu i tamo nazove da pita može li pronaći kakav posao bratu, da ne luta i ne opija se po škveru. Otac uglavnom šuti. Ako se Igor ne pojavi uskoro, ona stvarno nema pojma šta će. „Red? Ovo vi nazivate redom, gospođice? Nas petero siromaka gladnih dobre svirke?“. „Gospodine, ja vas molim…“. „Nemojte vi meni gospodine, nisam ja gospodin. Nikad bio. Vjerujte, važno mi je. Debeli i ja cijeli život hodamo po koncertima zajedno. Rođendan mu je. Ja mu mogu pokloniti samo dobru svirku.“ Ona ga gleda i prinosi ustima kažiprst da odgrize napukli nokat. On nju gleda odsutno. Debelog nema već 5 mjeseci. U petak mu je rođendan. Nema boljeg poklona. Nema.

„Jebote, kaj pili taj stari na toj blagajni? A i ova fufa, kaj ga ne stera tam di mu je mjesto? Fakat, nemrem vjerovat da ni kartu bez neke pizdarije ne moš’ više kupit.“, naslonjena na zid komentira klinka od nekih 18 godina. Njen nešto stariji dečko nijemo šuti. Pogledom kruži po prostoriji, zaustavi se kratko na mojim čizmama pa prebaci pogled na svoju djevojku. „Ti si htjela na ovaj koncert, sad čekaj i šuti.“, kratko prokomentira. „Ma daj, Marine, koji si ti papak!! Kaj ne odeš tam i steraš tog starog u kurac? Vidiš da davi! Nemrem vjerovat.“, odbrusi ona i uhvati tipkati poruku. „Fakat si grozan, kasnimo na cugu. Javljam Ivani da nas pričeka, ako ne javim popizdit će.“ On je sluša s pola uha, gleda krajičkom oka. Drugim krajičkom oka prelazi po mojim ramenima i vratu. Zamišljeno. Nasmiješim se. Ne uhvati moj osmijeh, već spusti pogled na vrhove svojih cipela. Trebao je danas prekinuti s Anom. Opet se našao u kaosu. Ne razumije kako se stalno hvata s klinkama. Već su mu 23 godine. Faks mu i ne ide baš nešto, ali zato slike prodaje kao lud. Razmišlja o akademiji. Oduvijek je to želio. No, zna se kako se kod nas upisuje akademija. Ana mu sve više ide na živce. Već su 7 mjeseci zajedno. Polovicu od toga je on proveo na Braču. Mater mu nije dobro. Brine ga i maslinik. Nitko se o njemu ne brine otkako je dida umro. Ana je vegetarijanka. Čak ni ribu ne jede. A nema do ribe na gradele prelivene didinim maslinovim uljem. Natašu nije vidio od onog puta kad je pričala kako joj je umrla baka i kako se seli u stan u Mesničkoj. Samo neku trudnu kučku mora izbaciti van. Brata joj nema već 3 mjeseca. Nitko ne zna gdje je. Nataša je predivna. Sanja o njenom aktu otkad ju je prvi i zadnji put vidio golu one noći kad je za inat Marku spavala s njim. „Dobro Marine, jel’ ti mene slušaš?“, pizdi klinka. „Ivana se naljutila, rekla da uvijek zajebemo dogovor i da se ne trebamo uopće truditi doći jer da kasni na fitness.“ On je šutke pogleda. Pa opet pogleda mene. Kao da me od nekuda poznaje. Danas mora ostaviti Anu.

„Hej kolačiću!“, maznim glasom odgovara na poziv gospodin u odijelu.“Evo me u redu za karte, šećeru. Vodim te na koncert u petak. Bit ćeš lijepa i seksi?“, smijulji se on i izgovara šapćući neke nerazumljive rečenice. S Tamarom ima plan. Prošlo je već 9 mjeseci otkad ju je Martin ostavio. Dvoje djece, pas i jedan udomljeni mačić. Ona još uvijek zanosna. Plavuša za kojom sline studenti dok se graciozno kreće dvoranom i objašnjava lik sv. Katarine i njenu ulogu pri vraćanju papinstva iz Avignona u Rim. Martin ima neki stan u Mesničkoj, tako je čuo. Svojoj novoj ljubavnici tamo želi otvoriti studio. Mala je arhitektica. Navodno vrlo talentirana. Brata mu nema već 3 mjeseca, u stanu čami neka dotepenka, još k tome trudna, navodno s njegovim bratom. Tamara je taj stan namijenila Dori koja je upravo upisala prvu godinu akademije i seli za Zagreb. Dora ima talent, a i Martin ima dobre veze. Ipak je on pravi Zagrepčanec.“Ne ljuti se ako ti tepam, šećeru, znam da imaš godina, ali ja ti volim tepati. Onda, u petak si u Zagrebu?“, nastavlja on. „Prvo rana večerica pa koncert, neki tvoj Talijan sa svojim kvartetom“. Nikad čuo za tog tipa, ali Tamara sigurno jest. Sofisticiranog ukusa za glazbu, hranu, odjeću. Svoje godine predivno nosi. Martin je izabrao mlađu. Ona još uvijek vjeruje da je to samo faza, pa i ona eto, švrlja.“Ajde, ajde, lipoto moja! Kad dođeš, pričat ćemo kamo ćemo s Dorom, ne brini. Samo budi lijepa i seksi kao uvijek.“ Samo da se više taj stari pomakne i da kupi karte. Gladan je, a i poslovni ga partneri čekaju na janjetini u Okrugljaku. U petak će Tamari iznijeti svoj plan.

„Gospodine, evo Vam novac za još jednu kartu.“, doviknem s kraja reda. Samo da kupim kartu i maknem se više iz ovog reda. Neću propasti za pišljivih 70 kn, sjebala sam puno više jutros na gluposti koje mi ne trebaju. Jedino što mi stvarno treba je, ionako, karta za ovaj koncert. Ne bih ga ni za što propustila. Ionako bih kupila 2 karte da su stvari tekle drugim tokom. Već je 11 mjeseci kako ga nema. Od one zadnje svađe uz puno pičkaranja i ponešto patetike. Rekao je da je bolje za mene da ga nema. Jer je on sposoban samo za trubu i seks, kako sam mu jednom bila dobacila ja. Odjednom se ugasio jer je tako najbolje. Niti riječi, niti glasa. Rekao je samo da smo sve znali od početka i kako ništa nije imalo smisla. Rekao je kako ne brine za mene jer ću se snaći i da mi je stvarno bolje bez njega. Utjehu je uvijek moguće pronaći u glazbi. Hodati od jednog rijetkog koncerta do drugog rijetkog koncerta jer u ovom gradu nema puno jazz zbivanja. Prepustiti se trubi i zvuku saksofona. Milovati uho dodirom četkica. Igor bi to opisao bolje od mene. Pa zatrubio „Desafinado“ u potkrovlju u Mesničkoj, a ja bih ga mrtva ozbiljna slušala. Čim bi se nasmijala, prestajao bi i psovao. Pa me kroz šalu lupao šakama i govorio mi kako sam gora od prirodne katastrofe. Baka mu je nedavno umrla, čula sam. A u stanu je još uvijek valjda neka cura iz Dalmacije koju je pokupio nakon naše svađe da dokaže da je sposoban za puno više od trube i seksa. Ne bih joj bila u koži. Ne zna se tko je gori lešinar Martin ili Nataša. A baka je stan ostavila Igoru. Ja znam. Bila sam tamo.

„Hvala vam, gospodična. Debeli će biti sretan tamo gore. Oduvijek hodamo zajedno po koncertima. Znate, već ga 5 mjeseci nema. Ne mogu podnijeti da itko osim njega sjedne s moje lijeve strane.“ Pogleda curu na blagajni. „Dakle, dvije karte.“ Ona mu ih nijemo, zamagljenih očiju, pruži i umorno se sruši na stolicu.

„Izvolite i vama dvije karte, 140 kn, hvala. I vama dvije, gospodine. Oprostite na čekanju. 140 kn, hvala.“ Sa strane joj zazvoni mobitel, zvuk poruke. Sigurno Nataša i njene prijetnje. Martin uglavnom zove navečer. Ako se Igor ne pojavi uskoro, stvarno nema pojma što će.

„Nema na čemu, gospodine. Vidimo se u petak. Ja sjedim do Debelog.“

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s