Priče iz prašnjavih ladica: Kiša i gledanje lijevo-desno

Pokisnula sam do gole kože. Maloprije, evo. Još mi se cijedi kiša niz pramen kose i svrbi me iza lijevog uha od vlage. Sjedim i gledam. U gaćicama koje su mi postale malo pretijesne, ali ne marim. Promrzlim rukama dodirujem isto tako promrzla koljena. Koža na bedrima je poprimila lagano ružičastu boju i hrapava je na dodir. Možda bih trebala nanijeti mlijeko za tijelo. Ili se možda ubaciti u kadu. Ma pod tuš barem. Inertno odbacujem ideju. Nemam ni volje, ni snage.  Zajebava me gornja dvojka. Jučer mi je zubarica rekla kako je korijen naprosto istrunuo i da  ga treba vaditi. Pa je odlučila to napraviti pred vikend, da se bolje oporavim. Samo što mi nije rekla što namjerava kasnije. A ja sam, čim sam došla kući, luđački šišala po forumu kako bih saznala sve moguće o iskustvima s implantatima, pootvarala sve moguće stranice stomatoloških poliklinika kako bih saznala što više o cijeni, a i samoj proceduri. Pogledala more groznih slika razjapljenih usta prepunih krvi i nekih metalnih vijaka. I onda kad sam je danas pitala što li ona uopće misli s mojom dvojkom, hoće li stavljati implantat, ona mi je nejasno dobacila da ne ludujem, kakav jebeni implantat nego neka žabica i još nešto. Zavrtjelo mi se u glavi. Mislim, ona mene nije ni pitala što ja želim u svojoj čeljusti! Nego je ona samostalno odlučila što će. Iščupati korijen i umetnuti nešto. Ona. A usta su moja. I novci su moji. I onda sam popizdila. Jako, jako popizdila. Zato samo sjedim.  I pokušavam se sjetiti jesam li ikada u životu ovako pokisnula. Vrtim, prebirem po sjećanjima i čini mi se da su neka toliko daleko da ih ne mogu ni vratiti kako bih ih prevrtjela. Neka uspijem prizvati na trenutak, ali ih brzo napuštam jer mi nedostaje miris kiše.  I onda to sjećanje nije više ono koje tražim. Pokušavam osjetiti u membrani mozga mokru tkaninu pripijenu uz kožu i kapljice koje upadaju u uho, ulaze u nos, prodiru u oko i tope njegov savršen okvir od sjenila i maskare. I crnilo poteče niz lice, i nos curi, i sve se to skuplja uz rub usana i kad pređeš jezikom bude slano, kao kad plačeš. Da, baš kao kad plačeš i prstima mrljaš po natečenim očima i nije te briga što ono gubi svoju savršenu konturu. Nije te briga što bi netko mogao naići i što nemaš maramicu. Samo osjećaš pod prstima svu onu ljepljivu supstancu. I znaš da je slano. Ipak, nekako mi se čini da nikad nisam pokisnula kao maloprije.

Uvijek su me, još kao dijete učili, kako trebam paziti, uzeti kišobran i onda kad je sunčano jer nikad se ne zna. Ne s vremenom. A onda što li će biti ako se prehladim ili navučem nešto gore? Uvijek me zanimalo što bih to gore mogla navući. I kamo i kako se to navlači? Možda sam nekad prije i marila. Radila kako su govorili. A govorili su i da će me pregaziti vlak ako ne gledam lijevo-desno kada prelazim prugu. A Marka je pregazio vlak iako je gledao lijevo-desno. Užasnutim pogledom gledao lijevo-desno ležeći na pruzi sa slomljenom nogom, ne mogavši se pomaknuti, ne mogavši čak ni plakati. Prvo je pogledao lijevo i vidio vlak kako dolazi, a onda je pogledao desno da ne gleda vlak kako dolazi. Ja sam čula samo škripu kočnica i ništa drugo. Nisam ni znala da je Marko pao točno u trenutku kada je gledao lijevo-desno. Nisam znala ni da ja Marko uopće pao. Odmaknula sam naprijed djetinje ljuto i rekla da se vidimo nakon škole. Ljuto samo zato što mi je rekao da imam lijepe noge u suknji koju mi je sašila teta večer prije no što ću je obući, a onda prasnuo u smijeh i rekao da s tim kvrgavim koljenima izgledam kao retardirani klokan, a i da nekako slično i hodam. Djetinje ljuto, a ustvari tužno sam pohitala naprijed ostavivši Marka da s ostalim dječacima iz susjedstva gađa kokoši koje su se našle na putu do škole.  Ljuto jer sam mrzila suknju, tužno jer je baš Marko morao reći to što je rekao. Marko nikad prije nije rekao ništa slično. Uvijek je govorio kako sam ja njegova lansirna stanica. Da mu dajem svemirske ideje. I da sam njegov partner-astronaut. I otkud sad te noge i koljena? Otkad su Marku bitne moje noge i moja koljena. Stigavši do pruge, preletjela sam prugu upavši u blatnjavu rupu zaprljavši nove cipele (a mama mi je rekla da ću dobiti svoje ako ih zaprljam jer se brušena koža teško čisti), kao i bijele končane čarape koje sam mrzila iz dna duše. Točno iznad zgloba, točno tako da se vidi. Kao i svaki dan prije toga, prelazivši prugu, nisam gledala ni lijevo, ni desno. Taj dan smo se fotografirali u školi. Zato suknja. Zato bijele končane  čarape. Zato sve to što nisam ja, ali moja je mama mislila da jesam. Morali smo biti lijepi i nasmijani. Meni je nedostajala gornja dvojka i još sam ujutro odlučila kako se neću smijati ni da me sto ruku škaklja. Marko je rekao kako će stajati pored mene i kako će mi držati rogove .

I taman pola sata prije no što će pogledati lijevo-desno, s kamenom u ruci, doviknuo je da se ne durim bez veze i kako ćemo nakon škole ići spašavati žabe. Bilo je proljeće. Kišno i blatnjavo. I žabe su se taman uputile u svojim karavanama preko ceste prema rijeci. I skoro pod obavezno završavale pod kotačima nabrijanih automobila marke yugo 45, sa zatamnjenim staklima i onim crnim naljepnicama  „pioneer“  preko stražnjih vrata. Meni i Marku su izgledali smiješno, a žabama vjerojatno zastrašujuće i svakako smrtonosno. Iako su i one vjerojatno gledale lijevo-desno. I to više puta. Ali još mamurne od zime i teške zemlje, lijeno su se vukle prema vodi, natovarene svojim mužjacima. Marko se uvijek sa mnom svađao kako nisu ženke te koje vuku mužjake na svojim leđima, već su mužjaci pravi kavaliri pa pomažu ženkama da pređu cestu. Nije bilo kraja mojoj sreći kad je nastavnica na satu prirode potvrdila moju teoriju. Marko je samo rekao kako je on to oduvijek znao, ali je htio mene uvjeriti u suprotno, a onda dodao kako će još ipak, za svaki slučaj, pitati tatu kad dođe kući. Jer ipak njegov tata čita enciklopedije i radi u Zagrebu. Na fakultetu. Nastavnica mu je rekla neka učini tako jer da tata sigurno zna odgovor. I onda smo krenuli obrađivati listopadne šume. “ Ja sam rođena u listopadu“ – doviknula sam. Marko je dobacio da valjda zato stalno padam, kao i lišće. Vratila mi se tuga u oči, u komadiće dječje duše. Što li je Marku? Nisam li ja njegova lansirna stanica? Pogledala sam ga s tugom u očima i samo mu bijesno dobacila „E, neću s tobom više nikad spašavati žabe! Spašavaj ih sam! I jesu ženke, Marko, jesu!! Nemaš potrebe pitati tatu, a i on to neće znati jer on stalno priča o svemiru! Nema tamo žaba.“ On se samo nasmijao sa svojim savršenim redom zuba uokvirenim aparatićem (oni su si to mogli priuštiti, mama mu je bila zubarica, a tata radio na fakultetu). Moja dvojka je ispala, a jedinice su mi rasle pomalo krivo. No nikoga to nije zabrinjavalo, samo bi mi Markova mama ponekad rekla da dođem do nje s mamom da i meni stave aparatić  jer će mi zubi izrasti krivo i neću nikada imati filmski osmijeh. No, nikada nisam došla jer mojima nije bilo stalo do filmskog osmijeha.  I nisam se nikad smijala na skupnim školskim fotografijama. Tako sam odlučila i taj dan kad je Marko ostao iza mene gađati kokoši i kada ga je, iako je gledao lijevo-desno, pregazio vlak. A ja sam se durila pred ulazom u školu, pokušavala očistiti sasušeno blato sa bijelih končanih čarapa, a oko cipela se nisam ni trudila, ionako ću dobiti svoje kada dođem kući. Čeprkala sam po komadićima blata uvučenim u tkanje kada sam sam čula škripu kočnica. Više kao cviljenje. Sirenu vlaka. Sigurno su Marko i dečki kamenjem gađali vlak jer su se kokoši razbježale. Eh, Marko! Uvijek neku moju ideju lansira. Dobro, ja nikada ne bih gađala kokoši, one su mi glupe, ali sam mu neki dan rekla kako bi bilo baš fora kamenjem gađati teretni vlak. Eto, on to upravo sad radi. Ne sa mnom, nego s nekim glupim dečkima, a ja sam njegova lansirna stanica ideja!

No dobro, kad dođe reći ću mu da mu ono nije bilo fer, ali da ipak možemo ići spašavati žabe nakon škole. Puno ih je. I ova kiša ne pomaže, proljeće ih mami van. A one su tako spore, pospane, trome i tako se teško kreću, a kotača ima sve više. I nigdje nema tragova kočenja. I to je bila moja ideja. To sa spašavanjem žaba. Jednom kad smo se vraćali iz škole, cestom koja je vodila obilaznim putem, daleko od pruge, uz rijeku, naletjeli smo na taj žablji egzodus. Marko je jednu, već odavno zgaženu i sasušenu žabu, odlijepio s ceste i htio mi je ubaciti u torbu. Dok su se druge lijeno vukle prema vodi. U jednom je trenutku Marku uzviknuo „Gle, kapitalka!!! Ogromna je i odvratna, bljak. I ima brdo žaba na sebi. Ova neće nikad preći.“ Ja sam ga u zadnji čas povukla s ceste kad je projurio automobil. Marko je imao pravo. Nikad nije prešla, kao ni onih 7-8 mužjaka koji su se prilijepili za nju. Ostala je samo ogromna smeđe-crvena mrlja. I Marko i ja pored nje, na nogostupu, raskolačenih očiju. Tad mi je sinulo. I tad sam uzviknula „ Tvoja lansirna stanica lansira novi svemirski zadatak – spašavanje žaba!“. Marko je rekao kako mu se zadatak gadi, ali je i dalje gledao u crveno-smeđu mrlju na cesti. Pomalo tupo. Možda čak i tužno. Dečki nikada nisu pokazivali  tugu, a ja sam mislila da je to baš bez veze. Onda me pogledao i rekao „Ali ako ukradem dovoljno rukavica iz mamine ordinacije, neće biti jako bljak. Zadatak prihvaćen.“ Nasmiješili smo se jedno drugome. I od tog smo dana svaki dan poslije škole išli u našu misiju spašavanja koja se sastojala u tome da što više žaba prebacimo s ceste do obale rijeke. Prvo smo ih samo bojažljivo gurali štapovima, ali je to presporo išlo. Previše sporo baš.  Auti su bili brži, a i jedan nam je lokalni seoski debil zaprijetio batinama ako se ne maknemo s ceste. No onda smo se malo ohrabrili i počeli ih hvatati rukama i tako prebacivati. Imali smo brdo kirurških rukavica u svojim školskim torbama. Nisam bila sigurna za koliko žaba, ali smo se trudili. Moje su me prijateljice iz razreda prozvale krastačom i nisu se htjele sa mnom družiti. Ja sam im samo rekla da su njihove barbike izrađene od pregaženih i sasušenih žaba i da su zato tako mekane. Nemam pojma jesu li mi vjerovale, ali su odjednom prestale pričati o barbikama i sad su kao skupljale barbie sličice. Glupače. Jedna od njih je bila zaljubljena u Marka i ostavljala mu je poruke u cipelama koje smo ostavljali u hodniku. A onda bismo se Marko i ja smijali njihovom sadržaju i otpisivali na njih. A jednom mu je ostavila onu malu čokoladicu Kolumbo u toj istoj cipeli, a Marko njoj sasušenu žabu. Prijavila me je nastavnici i rekla kako zna da je to mojih ruku djelo, a onda je nastavnica pozvala moju mamu u školu i ja sam opet dobila svoje kad sam došla kući. Ni kriva, ni dužna.

Ali mi je Marko drugi dan donio veliku čokoladu koju je dobio iz Njemačke i kakvu nitko nije imao. Znao je da sam ga cinkala da bi morao svaki dan poslije škole direktno kući jer bi po njega dolazila ona njegova muškobanjasta baka koja je pričala pola hrvatski, pola njemački da je ništa nisam razumjela. Samo sam ponekad iz njenih riječi razabirala kako nisam ja dobro društvo za njega jer je njegova mama zubarica, a tata radi na fakultetu. Marko nije volio svoju baku. Nisam je ni ja voljela. Moja je bila skroz drugačija. Živjela je na selu i slala nam svježi sir i vrhnje koje je Markova mama katkad kupila i na sva usta hvalila. A njegova baka bi samo rekla kako sve smrdi na kravu i štalu. A ona je smrdjela na alkohol. Zato mi je Marko donio čokoladu, veliku čokoladu kakvu nitko nije imao. I ja sam je dugo čuvala. Sve do onog dana dok je nije moja mama dala mome bratu da je odnese u vrtić za neku njihovu tombolu. Moju čokoladu. Veliku čokoladu iz Njemačke. Nisam bila ni tužna, ni ljuta. Bilo mi je svejedno jer za mene ionako nitko nije mario. Ja sam bila čudna. Oduvijek čudna. Valjda zato što nisam voljela bijele končane čarape i što sam spašavala žabe. Ma kao da je i važno. Marko je mario za mene i znala sam, ako mu kažem da je moja čokolada završila u rukama neke krezube klinke iz druge vrtićke skupine, znala sam da će mi donijeti još veću čokoladu. Jer on ih je imao puno. Djed mu je još uvijek bio u Njemačkoj i svaki bi put kad je dolazio zbog nekih obiteljskih događanja ili blagdana, donosio brdo slatkiša svom jedinome unuku. I one žvake u tubi. I gumene bombone. I cijela pakovanja onih malih čokoladica Duplo. Samo baka nikad nije dala da ih on iznosi van iz kuće i dijeli, a da je znala da meni daje one velike čokolade, mislim da bi doživjela drugi srčani udar. Zbog toga se i vratila iz Njemačke. A meni se nekako činilo da djedu baš i nije bilo zbog toga žao. On bi dolazio i ostajao po par dana i onda s olakšanjem kretao natrag. Sretan što ovaj muškobanjasti vrag ostaje. Možda mi se samo činilo. Pa bila sam dijete. Hm, a možda i nije jer sam vidjela kako se moj djed ponaša prema mojoj baki. On s njom nije ni pričao, ponekad kad bi se napio, nazivao ju je svakakvim imenima i govorio kako će je ubiti ako ne ušuti. A ona nikako ne bi uštjela, samo je nabrajala, nabrajala i nabrajala, a onda bi on ustajao od stola (a ja sam onako sitna i malena u strahu zatvarala oči i plakala ne željevši biti svjedokom ubojstva) i odlazio van. Da je mogao vjerojatno bi i on otišao u Njemačku.  Možda i dalje. Ali njegov je život bila željeznica, vino, cigarete, košenje trave i briga o kravama. Što bi on u Njemačkoj?

Marko je odavno trebao doći. Prošlo je više od pola sata, uskoro će nastava i na prvom satu se slikamo za skupnu fotografiju. Nema ga. Ne dolazi. A ni vlak nije prošao. Možda je onako šašav pogodio lokomotivu kamenom i razbio staklu pa je strojovođa zakočio i izišao van da ga mu održi lekciju. Ako je tako, nadam se da je pobjegao. Ako ga je uhvatio, neće biti dobro. Kaznit će ga roditelji i onda će se dogoditi ono najgore.  Policijski sat i baka. Nema više žaba nakon škole, nema čokolade, nema lansiranja ideja. Ali ako kaže da je to moja ideja bila, možda sve prođe ok. Ja sam navikla da „dobijem svoje“. On nekako nije. Njegovi su uvijek puno razgovarali s njim, stalno mu nešto tumačili i kupovali mu knjige. Nije dobivao batine. Nisu ga čak nikad navukli za uši. Uvijek riječ i osmijeh. I rečenica „pazi s kim se družiš“.  A on se družio sa mnom. Uvijek sa mnom.  Njegova mama je uvijek govorila kako čudne sile vladaju svijetom i povezuju ljude, a tata je samo odmahivao rukom i pričao o kaosu. I kako nema pravila. I kako sam ja baš dobar primjer djevojčice koja će sigurno uspjeti u životu, upravo ovakva kakva je. Lansirna stanica ideja. I ja sam se uvijek na to smijala. Mislim da je baš Markov tata izmislio taj pojam „lansirna stanica ideja“. A nama se svidjelo. U svakom slučaju, uzalud mi ideje ako Marka nema. A nema ga. I čut će me ako se uskoro ne pojavi. Već je odavno zvonilo. I poredali su nas za fotografiranje. Djevojčice u prvi red, dječaci iza. Razrednica je rekla kako više ne možemo čekati jer da fotograf mora poslikati i drugu djecu. U našem je razredu nedostajao samo Marko. Izgleda da je napravio gadnu štetu. Ništa od žaba poslijepodne. A i kiša se spremala. I ja ću odmah nakon škole kući pa usput do Marka. Možda ga je odvela i policija. Što ako je pogodio strojovođu u oko? Baš me brinuo taj Marko.  Da je barem uspio pobjeći, ali on je uvijek tako nespretan. A ne zna ni lagati. Da sam ja ostala s njim, umjesto da sam nadureno požurila naprijed možda bismo zajedno gađali vlak i ja bih već smislila nešto, neku dobru laž ili ispriku. A ne Marko.  Taj nije bio u stanju ni baki pobjeći, a kamoli nešto drugo. No dobro.  Eh, moj Marko.  Fotograf je opalio  prvi snimak, onda najavio drugi „kao sad jedna smiješna“, no meni nije bilo do smijeha. Nije bilo Marka, a nemam ni zuba. Stajala sam nepomično, bez osmijeha, pomalo tupo pokušavši jednom nogom prekriti zaprljanu čarapu. Baš su me morali staviti u sredinu. I razrednica je valjda bila oduševljena mojom suknjom i klokanskim koljenima. Ali gdje je Marko?

Do kraja nastave kiša je već napravila blatnjave akvarele po lokalnoj cesti. Izgleda da neću dobiti svoje kad dođem kući jer nisam ja kriva što pada i što imam cipele od brušene kože. Ne mogu mi ništa. Mama je valjda mislila kako će dan biti skroz u redu i cesta suha. Nisam imala ni kišobran. Meni to nije bilo ni važno. Voljela sam miris kiše i odjeću koja se lijepi za tijelo. Voljela sam miris blata i proljeća u zraku. I lokve. I sivi kaput koji je navlačilo nebo. Čak i vjetar. I baš me zanimalo bih li danas mogla navući prehladu ili ono nešto gore jer je baš gadno padalo i puhalo. Ma to su ionako priče. Odlučila sam napustiti tu ideju i krenuti prema Marku. Nisam se baš osjećala najugodnije jer mu mama i tata nisu još došli s posla i samo mi je ona njegova oštrokonžda od bake mogla otvoriti vrata. Bojala sam je se pomalo. Onako, ne znam. Nije mi bilo ugodno nikako kad bi me ošinula pogledom. Međutim kad sam se približila kući u kojoj su stanovali, nije bilo nikog. Marko je u gadnoj nevolji. Znala sam da ga ne smijem puštati samog. Požurila sam kući. Skakutala od lokve do lokve u cipelama od brušene kože i bijelim končanim čarapama. Radila piruete po cesti i gledala u rub suknje kako se vrti. Kiša mi je ulazila u uši, u oči, u pore. Nos mi je curio i ljepljiva se tekućina lijepila za moje usne. Slana kao suze.  No ja sam se i dalje vrtila sve dok suknja nije toliko otežala da je jedva pokrećem. A isto tako mi se vrtilo u glavi kako Marko nije dobro. Nešto nije dobro. I gotovo.  Na vratima stana sam znala da nije dobro. Dočekala me moja mama, uplakana i tiha. Zgrabila me s vrata i stisnula toliko da sam jedva disala. S mene se cijedila voda. I blato. I kosa mi je smrdjela na dim i vlagu. Bila sam mokra do gole kože. Ona nije govorila ništa, samo je plakala i dalje me čvrsto držala. Nije mi čak ni rekla da ću se prehladiti ili navući nešto. Ništa. Kad me napokon spustila počela je jecati još više. Ja sam stajala. Tupo stajala. I tek onda sam i ja počela jecati. Nije Marko mogao pogoditi vlak, palo mi je na pamet, nije on bio sposoban pogoditi vlak. Vlak je pogodio njega. I kome ću ja sad biti lansirna stanica ideja? I tko će sa mnom spašavati žabe?

Dok ovako tupo sjedim i pokušavam zagrijati promrzla bedra i dalje se ne mogu sjetiti jesam li ikada prije ovako pokisnula. I pokušavam se sjetiti jesam li ikada gledala lijevo-desno. I dok premećem po rukama šalicu vruće kave, pokušavam smisliti što sad napraviti s dvojkom. Zasad sam odlučila ne smijati se. Možda mi se tijekom večeri lansira još neka ideja. Ili možda sutra.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s