Priče iz prašnjavih ladica: Dvojčica, trojčica, šestica

ab kolaž

Umorna od situacija koje su narušavale dobro uštimani ansambl mira u mojoj glavi, sjela sam na tramvaj broj 6. Ali prije toga sam izjurila oko 19.00 sati iz novog ureda u centru centara grada, laganim korakom prešla Cvjetni trg, mlateći teškim laptopom u lijevoj ruci kojim sam, naravno, zahvatila mrežastu čarapu. Sjećam se kada sam kupovala iste te čarape; uđem u trgovinicu koja drži samo čarape, sama neka čudesa čudnih imena i budući se ne snađem, sa smješkom se obratim prodavačici koja je u tom trenutku rašpala napukli nokat i žvakala žvakaću gumu radeći one balone ispod jezika ili u ustima, one koji pucaju, a samo ih vi čujete.

„Oprostite“, obratim se djevojci od nekih četrdesetak kila i remena na kojem je svjetlilo D&G (u mojoj glavi je to značilo „drži i guši“, iako nisam imala pojma što bi taj remen trebao držati), „trebala bih mrežaste čarape boje kože, ne jako sitna mreža“.

Djevojka me odmjeri i kaže „Možda biste mogli ući u dvojčicu“. Ja je pogledam i nasmijem se te spremno odvratim “Gospođice, u dvojčicu? Pa da mi noga izgleda kao tuna koja se ulovila u krivu mrežu?“. Ona nezainteresirano dobaci „Mreža se jako rastegne, ne brinite“. Ja je pogledam još sumnjičavije i ona mi doda trojčicu koju platih 75 kn. Investicija se isplatila. Tek sam ih večeras kvalitetno potrgala, zahvativši ih remenom od torbe u kojoj se odmaralo računalo. Između nogu su odavno pukle, ali to se nije vidjelo, mislim, samo ja sam vidjela i mene nije smetalo. A noga mi je i u trojčici izgledala poput tune koja se zajebala i upetljala u mrežu za inćune. No, dobro. Pogledala sam rupu u čarapi i samo se nasmiješila. Ionako danas svatko hoda kako poželi ovim gradom, a i noć je pala. Samo izlozi svijetle. Zastanem pred jednim i ugledam piđamu, istu onu u kojoj ja inače idem na plac, samo drugih boja. Odlučim ući i kupiti je. Moja se, ionako, izlizala, a i nisam dugo kupila nešto u Barbie nijansi. Približi mi se prodavačica, ja se odmah sjetim one s čarapama i u mislima već slažem novu situaciju. Ova će valjda biti pametnija. Jebat ga, flanel se ne rasteže baš i da hoćeš. Dobro, samo malo, ono, po tijelu. Ja zatražim veličinu M i odmah odgovorim kako mi se ne da ništa probavati i kako bi mi veličina trebala odgovarati, ona me odmjeri i samo kaže „Ma da, nešto su veći brojevi! Bit će Vam OK!“. Pogledam je i nasmiješim se i samo dodam“ I bolje Vam je da mi bude OK.“ Ona se udalji do blagajne, a ja se obratim drugoj štrkljavoj prodavačici (iz toga zaključujem kako nije lako biti prodavačica jer mi se u uredima samo širimo i kukamo kako nas bole leđa od nekvalitetnih stolica dok one sirote mršave za tim pultovima) i zatražim običnu crnu potkošulju „Nekad sam nosila M“, kažem. Ona me pogleda izvukavši predmet mojih želja i kaže „Možda Vam još uvijek odgovara M“ i krene završiti rečenicu gdje se ubacim ja i završim s „jer su veličine nešto veće“. Ona se nasmiješi nesigurno i ne znajući što da kaže pa zbunjeno upita „Treba Vam za teretanu?“. Ja je pogledam što sam ozbiljnije mogla i ravnodušno kažem „Ne, ne treba mi za teretanu, treba mi za ispod košulje jer sam nabila 5 kg i ne stanem niti u jednu košulju, za to mi treba, za ispod košulje, da nekoga ne ubijem grudima!“. Na to nije znala što bi mi odgovorila, pruži mi potkošulju i kaže „Ma ne brinite, za koji mjesec ćete tražiti S veličinu!“. Ja joj se od srca nasmiješim i kažem „Ne, neću. Nisam u životu nosila S pa neću ni za mjesec dana!“. Platim i iziđem uputivši se prema drugoj trgovini po još dvije potkošulje za istu svrhu. S vrata odmjerim prodavačice, uzmem dva komada robe i uputim se prema blagajni. Jedna od njih me pogleda, slažući majice žarko crvenih nijansi,  i kaže „Nećete probati?“. „Ne, neću“, odvratim, „a mogu li zamijeniti ako mi ne bude odgovaralo?“. Obje me odmjere i prije no što išta izuste, ubacim se ja „Ne, neće mi biti velike, eventualno mogu doći po jednu veličinu više. Znate, nabacila sam 5 kg i sada muku mučim s košuljama iz kojih mi vire grudi!“. Jedna od njih se nasmije i kaže „Barem je šef sretan!“. Ja je pogledam ni sama ne znam kako i odgovorim „Jok, šefica. Ženski smo tim!“. Ona ušuti, ova druga ju pogleda i kaže „Naravno da možete zamijeniti kad god hoćete! Oprostite, a kako ste se udebljali?“. Ja je gledam i razmišljam dal’ da počnem srati o stresu vezanom uz promjenu posla ili da izmislim neku bolest, ali se na kraju odlučim za istinu „Prežderavanje, drage moje. Krive stvari u krivo vrijeme. Bez seksa. Bez kretanja. Bez reda i pameti.“ Njih se dvije zahihoću i kažu „Dođite i sutra, iako ne budete morali mijenjati majice! Znate.. „

„Znam“, nastavim ja „veličine su nešto veće pa neće biti potrebe! Hvala i laku noć!“. Viša od njih dvije dobaci „Ne, nisam to htjela reći; htjela sam reći predivno je to što ste prirodni. Navratite i sutra!“, pogleda me i namigne. Ja joj se nasmiješim i kažem „Budem, često ovuda prolazim na putu do ureda!I… Mlada damo, kada Vam stvari budu na rasprodaji, doći ću po broj manje, sigurna sam u to! Do tada, ostajte mi dobro!“, nasmiješim se, provučem karticu i odem. Pješice do Glavnog kolodvora pa na tramvaj broj 6. I sve je dobro dok šestica još uvijek služi samo za prijevoz!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s